Ovdje možeš prijaviti događanje koje želiš da objavimo na Adrenalin Junkies...
Odgovaraju liječnici, psiholozi, pedagozi, aktivisti, triatlonci... Naši stručni suradnici adrenalinski ovisnici.
Podijeli svoje doživljaje, zgode i nezgode...
Kristijan svoje vikende započinje petkom navečer sastajući se kod kuće sa prijateljima i tamaneći boce votke i motajući joint-ove. Dernek se nastavlja u nekom od noćnih klubova njegovog grada gdje se konzumira i exctasy i zabavlja do ranih jutarnjih sati kada se sjeda u auto i sa par promila alkohola u krvi juri ulicama grada, često i kroz crveno.
Kristijan se vraća u jutarnjim satima subote i odlazi na spavanje. Dok Kristijan liježe, njegov susjed Marko ustaje i pakira svoju opremu u ruksak. Danas, naime, odlazi penjati još jedan u nizu smjerova negdje u Paklenicu. Opet će danas osjetiti ono uzbuđenje, povezanost s prirodom, onaj osjećaj koji ga čini sretnim i mirnim i koji mu omogućava da prebrodi dosadne dane na poslu. U tišini jutra sprema svoj subotnji ručak sastavljen od same zdrave hrane. Kroz zid iz susjednog stana dopire dernjava Kristijanove mame: “Opet si pijan i nadrogiran!!!! Zašto ne možeš biti kao Marko??!! Sportaš!!”
U biti Kristijanova mama ni ne zna koliko je u krivu jer njezin sin jest u podlozi ista vrsta osobnosti kao i “zlatni” Marko. I jedan i drugi pripadaju vrsti osobnosti među ljudima koji se danas u modernoj psihologiji nazivaju “sensation seekers” ili u slobodnom prijevodu “tražitelji uzbuđenja”.
Zašto je to tako?
Osjećaj uzbuđenja i zadovoljstva stvara se u našem mozgu u tzv. centrima za zadovoljstvo, ugodu i uzbuđenje, a na te centre utječu različiti hormoni ili bolje rečeno neuroprijenosnici poznati pod imenima adrenalin, noradrenalin, dopamin…
Od tuda naziv “adrenalinski” sportovi iako sam adrenalin nije toliko važan koliko npr. dopamin. Da bi bilo koja osoba osjetila ugodu i uzbuđenje, tijelo mora proizvesti neuroprijenosnike koji se onda vežu za receptore (po principu ključ u bravu) u centru za ugodu i aktiviraju niz procesa koje onda mi definiramo kao ugodu ili uzbuđenje. S vremenom se neuroprijenosnioci odvoje od receptora na način da se razgrade uz pomoć jedne molekule koja s zove MAO (monoamin oksidaza). Tada osjećaj ugode i uzbuđenja pada.
Pećinske ljude Kikija i Marka napao medvjed
Zašto uopće postoje ti mehanizmi? U evolucijskom razvoju bitno je bilo da su neke radnje emocionalno obojene da bi se efektivno izvodile. Što to znači? Dvojicu pećinski ljudi (Kristijana i Marka) je tokom hodanja kroz šumu napao medvjed. Jednog je dohvatio dok je drugi promatrao, a onda bježao koliko su ga noge nosile. Kada je drugi put sreo medvjeda nije morao razmišljati da li je to opasni medo ili nije, već je osjetio da odmah treba bježati. Osim što je navala adrenalina, dopamina i ostalih tvari uzrokovala osjećaj da mora bježati, te tvari su i tijelo spremile na trk. Srce je počelo brže kucati pod navalom adrenalina, jer brže kucanje znači bržu i veću količinu krvi za mišiće koji moraju raditi prekovremeno”, krvotok iz nebitnih organa kao što je probava usmjerava se u mišiće… To je način rada živčanog sustava koji s naziva “fight or flight” tj. ili ću se boriti s medom ili ću pobjeći. Kako je na primjeru svog prijatelja kojeg je medo pojeo vidio da ipak nije medina težinska kategorija, dao se u trk.
To je primjer kako funkcionira taj sustav u normalnim uvjetima.
Stvar izbora: Kukavičluk i ludost
Na nekoj ljestvici hrabrosti i straha to bi bila zlatna sredina. Na jednom kraju te ljestvice bi bio kukavičluk, a na drugoj ludost. Netko već pri pomisli na medvjeda reagira sa uzbuđenjem i konačno strahom, a drugi osjeća tek uzbuđenje onda kad mu medo gricka natkoljenicu.
Na ovom mjestu ćemo isključiti medvjeda kao negativca i uključiti opet malo fiziologije da odgovorimo zašto je netko strašljivac, a netko treba skakati sa Šibenskog mosta privezan na elastiku iz gaća da bi osjetio uzbuđenje i eventualno strah.
MAO (nije TSE-tung) je kriv.
Sjetimo se dopamina i družine i kako se oni “vežu” za receptore, a “odvezuje” ih MAO-molekula. Znastvenici su utvrdili da je MAO molekula i njezina količina ključna.
Ako ima normalno MAO molekule tada ona nakon nekog pristojnog vremena makne neurotransmitere, a time i uzbuđenje i ugodu.
Ako ima puno MAO tada uklanja prije vremena i uzbuđenje pada brzo. S vremenom su potrebne male količine podražaja da se osjeti uzbuđenje (pomisao na medu).
Ako ima malo MAO tada su neurotransmiteri duže vrijeme vezani za centre u mozgu i osjetljivost na njih pada pa trebaju sve veće količine neurotransmitera da bi se osjetilo isto uzbuđenje (isti princip djelovanja kao i kod narkotika).
Upravo je ovaj zadnji slučaj stanje kod “sensation seekera”. Pošto su neurotransmiteri prisutni u većim količinama u mozgu skoro cijelo vrijeme, centri to uzimaju kao normalu i podražaji za postizanje većih količina neurotransmitera i uzbuđenja trebaju biti jači i jači.
Napravljene su analize gena koji su odgovorni za proizvodnju MAO i dokazalo se da se kod “sensation seekera” MAO proizvodi u malim količinama i da je to uzrok što treba veći i jači podražaj da bi se osjetilo uzbuđenje
Kristijan i Marko su “sensation seekeri”.
Vratimo se na sam početak priče. I izmišljeni Kristijan i Marko su “sensation seekeri”.
Zašto jedan traži uzbuđenje u ludim provodima, narkoticima i ilegalnim radnjama, a drugi u ekstremnim i riskantnim sportovima možda je pitanje okruženja kojem su bili izloženi. Možda je jedan živio okružen opasnostima ulice i osjetio prva uzbuđenja pušeći cigarete iza škole, a drugi negdje se verući po granama kakvog drveta.
No i jedan i drugi su zadovoljili svoju potrebu. Za uzbuđenjem.
Iako ekstremni, “sensation seekeri” su vrlo važni za napredak čovječanstva. Jedini su kadri preuzeti veći rizik od drugih i npr. otisnuti se prema Zapadnoj Indiji, otići na Mjesec, pokušati oploviti svijet.
Da se “sensation seekeri” ne služe samo muskulaturom da bi unaprijedili svijet govori i jedno istraživanje o nobelovcima. Jedan institut je proveo istraživanje o tome koje su bile glavne karakteristike 10 svojih znanstvenika u povijesti koji su dobili Nobela, u odnosu na tisuće vrhunskih znanstvenika koje su radile u tom institutu.
Došlo se do zaključka kako je jedna osobina bila posebno istaknuta, a to je da su ta desetorica bili osobe koje su željele i mogle preuzeti veliki rizik (npr. da svojim teorijama budu ismijane, da si unište karijeru…) Uglavnom ovoj desetorci veličanstvenih se živo fućkalo za druge, tjerali su svoje.
Zato je samo pitanje vremena tko će od “sensation seekera” s ovog Portala prvi dobiti Nobela.
Pavao Vlahek, dr. med.
