U biti Kristijanova mama ni ne zna koliko je u krivu jer njezin sin jest u podlozi ista vrsta osobnosti kao i “zlatni” Marko. I jedan i drugi pripadaju vrsti osobnosti među ljudima koji se danas u modernoj psihologiji nazivaju “sensation seekers” ili u slobodnom prijevodu “tražitelji uzbuđenja”.

Zašto je to tako?

Osjećaj uzbuđenja i zadovoljstva stvara se u našem mozgu u tzv. centrima za zadovoljstvo, ugodu i uzbuđenje, a na te centre utječu različiti hormoni ili bolje rečeno neuroprijenosnici poznati pod imenima adrenalin, noradrenalin, dopamin…

Od tuda naziv “adrenalinski” sportovi iako sam adrenalin nije toliko važan koliko npr. dopamin. Da bi bilo koja osoba osjetila ugodu i uzbuđenje, tijelo mora proizvesti neuroprijenosnike koji se onda vežu za receptore (po principu ključ u bravu) u centru za ugodu i aktiviraju niz procesa koje onda mi definiramo kao ugodu ili uzbuđenje. S vremenom se neuroprijenosnioci odvoje od receptora na način da se razgrade uz pomoć jedne molekule koja s zove MAO (monoamin oksidaza). Tada osjećaj ugode i uzbuđenja pada.

Pećinske ljude Kikija i Marka napao medvjed

Zašto uopće postoje ti mehanizmi? U evolucijskom razvoju bitno je bilo da su neke radnje emocionalno obojene da bi se efektivno izvodile. Što to znači? Dvojicu pećinski ljudi (Kristijana i Marka) je tokom hodanja kroz šumu napao medvjed. Jednog je dohvatio dok je drugi promatrao, a onda bježao koliko su ga noge nosile. Kada je drugi put sreo medvjeda nije morao razmišljati da li je to opasni medo ili nije, već je osjetio da odmah treba bježati. Osim što je navala adrenalina, dopamina i ostalih tvari uzrokovala osjećaj da mora bježati, te tvari su i tijelo spremile na trk. Srce je počelo brže kucati pod navalom adrenalina, jer brže kucanje znači bržu i veću količinu krvi za mišiće koji moraju raditi prekovremeno”, krvotok iz nebitnih organa kao što je probava usmjerava se u mišiće… To je način rada živčanog sustava koji s naziva “fight or flight” tj. ili ću se boriti s medom ili ću pobjeći. Kako je na primjeru svog prijatelja kojeg je medo pojeo vidio da ipak nije medina težinska kategorija, dao se u trk.

To je primjer kako funkcionira taj sustav u normalnim uvjetima.

Stvar izbora: Kukavičluk i ludost

Na nekoj ljestvici hrabrosti i straha to bi bila zlatna sredina. Na jednom kraju te ljestvice bi bio kukavičluk, a na drugoj ludost. Netko već pri pomisli na medvjeda reagira sa uzbuđenjem i konačno strahom, a drugi osjeća tek uzbuđenje onda kad mu medo gricka natkoljenicu.

Na ovom mjestu ćemo isključiti medvjeda kao negativca i uključiti opet malo fiziologije da odgovorimo zašto je netko strašljivac, a netko treba skakati sa Šibenskog mosta privezan na elastiku iz gaća da bi osjetio uzbuđenje i eventualno strah.

MAO (nije TSE-tung) je kriv.

Sjetimo se dopamina i družine i kako se oni “vežu” za receptore, a “odvezuje” ih MAO-molekula. Znastvenici su utvrdili da je MAO molekula i njezina količina ključna.

Ako ima normalno MAO molekule tada ona nakon nekog pristojnog vremena makne neurotransmitere, a time i uzbuđenje i ugodu.
Ako ima puno MAO tada uklanja prije vremena i uzbuđenje pada brzo. S vremenom su potrebne male količine podražaja da se osjeti uzbuđenje (pomisao na medu).
Ako ima malo MAO tada su neurotransmiteri duže vrijeme vezani za centre u mozgu i osjetljivost na njih pada pa trebaju sve veće količine neurotransmitera da bi se osjetilo isto uzbuđenje (isti princip djelovanja kao i kod narkotika).

Upravo je ovaj zadnji slučaj stanje kod “sensation seekera”. Pošto su neurotransmiteri prisutni u većim količinama u mozgu skoro cijelo vrijeme, centri to uzimaju kao normalu i podražaji za postizanje većih količina neurotransmitera i uzbuđenja trebaju biti jači i jači.

Napravljene su analize gena koji su odgovorni za proizvodnju MAO i dokazalo se da se kod “sensation seekera” MAO proizvodi u malim količinama i da je to uzrok što treba veći i jači podražaj da bi se osjetilo uzbuđenje

Kristijan i Marko su “sensation seekeri”.

Vratimo se na sam početak priče. I izmišljeni Kristijan i Marko su “sensation seekeri”.

Zašto jedan traži uzbuđenje u ludim provodima, narkoticima i ilegalnim radnjama, a drugi u ekstremnim i riskantnim sportovima možda je pitanje okruženja kojem su bili izloženi. Možda je jedan živio okružen opasnostima ulice i osjetio prva uzbuđenja pušeći cigarete iza škole, a drugi negdje se verući po granama kakvog drveta.

No i jedan i drugi su zadovoljili svoju potrebu. Za uzbuđenjem.

Iako ekstremni, “sensation seekeri” su vrlo važni za napredak čovječanstva. Jedini su kadri preuzeti veći rizik od drugih i npr. otisnuti se prema Zapadnoj Indiji, otići na Mjesec, pokušati oploviti svijet.

Da se “sensation seekeri” ne služe samo muskulaturom da bi unaprijedili svijet govori i jedno istraživanje o nobelovcima. Jedan institut je proveo istraživanje o tome koje su bile glavne karakteristike 10 svojih znanstvenika u povijesti koji su dobili Nobela, u odnosu na tisuće vrhunskih znanstvenika koje su radile u tom institutu.

Došlo se do zaključka kako je jedna osobina bila posebno istaknuta, a to je da su ta desetorica bili osobe koje su željele i mogle preuzeti veliki rizik (npr. da svojim teorijama budu ismijane, da si unište karijeru…) Uglavnom ovoj desetorci veličanstvenih se živo fućkalo za druge, tjerali su svoje.

Zato je samo pitanje vremena tko će od “sensation seekera” s ovog Portala prvi dobiti Nobela.

Pavao Vlahek, dr. med.

Da bi svoje tijelo izgradili što snažnije i zdravije, te da bismo imali potrebnu energiju, jako je važno što i kako jedemo, a posebno kod djece i mladih koji vrlo intenzivno rastu. Kao što rastu naše ruke i noge, tako rastu i organi u našem tijelu – srce, pluća, kosti, mišići, a uz to se naše tijelo stalno obnavlja. Znate li da svoju težinu povećamo više nego duplo u samo nekoliko godina. Mnogi su od nas prilikom upisa u prvi razred osnovne škole imali prosječno od 20-30 kg, da bi u 8. razredu bili teški od 40-60 kilograma. Zbog toga je jako važno da hranom koju jedemo unesemo što više potrebnih sastojaka kojima ćemo izgraditi snažne kosti koje će pomicati još snažniji mišići, srce koje će svaki dan pumpati zdravu krv, kao i snažne probavne organe koji će iz hrane «izvući» ono najbolje i najvažnije – hranjive tvari (bjelančevine, ugljikohidrate i masti) te vitamine, minerale, aminokiseline … i druge neophodne sastojke za naš rast i razvoj.

Ako nam je to važno, a vjerujem da svaki od nas želi biti zdrav, snažan i sretan, nastojat ćemo svoje tijelo izgraditi najbolje što možemo.
Osim što nam je hrana potrebna za normalan rast i izgradnju organizma, ona nam osigurava i prijeko potrebnu energiju za dobro funkcioniranje našeg tijela – od disanja, rada srca, razmišljanja, učenja, pa do svakodnevnog hodanja ili složene fizičke aktivnosti u igri ili sportu. Koliko nam je energije potrebno svaki dan (a moramo je unijeti u organizam hranom ili pićem), ovisi o tome koliko naše tijelo troši energije u mirovanju kao i o tome koliko smo taj dan aktivni. Ako unesemo više energije nego što ćemo potrošiti, dobivat ćemo na težini, a ako smo potrošili više energije nego što smo je dobili hranom ili pićem, smršavit ćemo.

Najbolje je kada je to usklađeno. Tada skladno rastemo i razvijamo se, te sa lakoćom i u zadovoljstvu možemo ostvariti svoje želje i očekivanja, kao i želje i očekivanja naših roditelja.

Renata Kutnjak Kiš, dr. med.

Rizične situacije vrlo često mogu biti i školski neuspjeh ali i školski uspjeh, kada se mlada osoba ne može nositi s teretom prevelikih zahtjeva koje pred nju postavljaju roditelji ili si sama nameće previsoke životne ciljeve.

Odgajatelji djece ne moraju znati mnoge činjenice vezane uz ovisnosti, no njihove jasne poruke i osobni primjer zajedno sa svijesti o posljedicama koje će se dogoditi ukoliko učini nešto loše, biti će najsnažnija prevencija rizičnog ali i svakog drugog neprimjerenog ponašanja. U tom procesu najvažnije je da dijete i mlada osoba doživi kvalitetnu interpersonalnu komunikaciju i odnos.

Osim toga škola će sa svojim stručnim resursima ojačati preventivni rad dajući učenicima dovoljno informacija o svim štetnim posljedicama i rizicima za njihov razvoj, zdravlje, perspektivu života ukoliko započnu s rizičnim stilovima života.

Mlade osobe upravo u školi trebaju naučiti prihvaćati međusobne različitosti te jačati svoje samopouzdanje. Osobito se jača mlada ličnost pedagoškim postupkom nazvanim „Učenje socijalnih vještina“ gdje se posebna pažnja posvećuje učenju mladih vještini prihvatljivog samopoštovanja, komunikacije, zdrave zabave, rješavanju problema i kriznih situacija, odupiranju negativnih utjecaja vršnjaka, modnih trendova, medija …

Osobito je važno u školi skrenuti pažnju mladoj osobi na važnost kvalitetnog provođenja slobodnog vremena. Upućivanje i uključivanje svih mladih, a osobito mladih kod kojih su uočeni elementi visokorizičnog ponašanja u različite aktivnosti slobodnog vremena kao alternativu njihovu skretanju prema društvu u kojem se konzumira alkohol, duhan ili droga.

Cilj odgoja svakog mladog živog bića treba biti zdravlje, psihička ravnoteža i životna radost, treba naučiti voljeti život.

Andreja Zadravec Baranašić, dipl. socijalni pedagog

Ovo su tek neke od floskula koja svakodnevno susrećemo i načujemo (namjerno ili nenamjerno) kako dolaze iz usta, ne samo onih starijih, već i onih nešto malo manje starijih. Današnju se mladež krivi za svaku razbijenu bocu, usnicu ili auto, ali opet postoji i druga strana priče. Vrijeme u kojem živimo, radimo, učimo, krajnje je nezahvalno, kompetitivno i nažalost, za mnoge krajnje razočaravajuće.

Pritisci stižu sa svih strana, od svih se mnogo očekuje, kako u školi tako i na privatnom polju. A jednoj se mladoj osobi vrlo teško s time boriti. Upravo zbog toga karakter postaje labilan, a mlad se čovjek niti ne snađe, a već je u neprilici. Međutim, i društvo koje bi kao oslonac trebalo pomoći mladoj osobi da se snađe i „pronađe“ često vrši baš onaj drugi, otežavajući utjecaj. U pomanjkanju modernih uzora, mladi se okreću onim ne toliko sjajnim zvijezdama, te poučeni njihovim uzorom eksprimentiraju sa svime i svačime, a da niti ne shvaćaju da je u igri njihov život. U pokušaju da postanu, baš kao i njihovi moderni uzori, besmrtni, mladi se često odaju porocima, bilo da se radi o alkoholu, drogi ili naprosto raskalašenom život. Poroci predstavljaju, ne samo put ka besmrtnosti, već i lijek kojim bježe od stvarnosti, a da ni ne shvaćaju da je to krajnje primitivan oblik autodestruktivnosti, a mladom je čovjeku jako teško objasniti da smo svi još uvijek smrtni.

Alkohol, nažalost stvara krivu percepciju kod mladih, te se međusobno natječu tko će više popiti. Alkohol međutim, osim podizanja rejtinga u društvu, opušta mladež te ih odvlači od problema s kojima se svakodnevno susreću. Razdoblje tog, mogli bi ga nazvati „vikend alkoholizmom“ počinje nažalost sve ranije i ranije, dok je nekim prvi susret s alkoholom bio tek za maturu ili maturalno putovanje (srednjoškolsko, naravno), danas sve više mladih ima „date“ s alkoholom mnogo ranije, već u osnovnoj školi. Nešto kasnije počinje eksperimentiranje s drogama, koje čine tek sljedeću stepenicu prema novoj razini opuštanja. U odrastanju, kad krenu konfrontacije s roditeljima, društvo je to kojem smo privrženi, kojem vjerujemo, i kojem je jako teško reći ne. U društvo u kojem status ovisi o količini popijenog alkohola, ili cura koje se „zbare“ teško da do izražaja mogu doći tradicionalne vrijednosti koje javnost pokušava nametnuti.

Nebrojeno smo puta bila svjedoci „masovnim okupljanjima“ mladih, bilo da se radi o parku, iza neke škole ili na nekom igralištu. Uvijek sam se pitao zašto je to tako? Zašto je ljepše biti vani na hladnoći, a ne u nekom toplom prostoru. Međutim tek kad sam malo bolje uvidio shvatio sam zašto je to tako. I sam sam se nebrojeno mnogo puta uhvatio u razmišljanju kako bi nam bilo ljepše da imamo neki prostor, zanimaciju, aktivnost gdje bih radije provodio vrijeme, nego vani. No, u društvu koje osuđuje mladež, te „ugled“ ( ako se to tako uopće može nazvati) koji mladi uživaju u javnosti, samo doprinose te objašnjavaju činjenicu zašto se mladima rijetko ukaže prilika da naprave nešto svojim rukama. Moram priznati da nikada nisam brojao, ali čini mi se da na svaku lijepu vijest, bilo da se radi o uspjesim naših mladih informatičara na svjetskom prvenstvu ili nekom dječaku-heroju, čujem barem pet vijesti od tome kako su mladi opet remetili javni red i mir, izboli nekoga, tukli se s nekim ili tome sl. Hvalevrijednim smatram projekte koje mlade odvlače od konstantne relacije kuća-kafić-škola-kafić-kuća, te im pomažu da sve svoje frustracije i probleme kreativno rješavaju, da im „ispušni ventil“ postane crtanje, pisanje, slikanje, fotografiranje, glazba ili sport.
Svaka medalja ima dvije strane (još jedna od floskula), međutim upravo bi tako mogli opisati modernu tehnologiju. Ona nam naime pruža komfor i lukzus kao nikad do sada, međutim pruža nam fantastičan izvor informacija, koje se mogu lako zloupotrijebit. Koliko god da su mnogi internet servisi, kao facebook naprimjer korisni te nam omogućuju da ostane u stalnom kontaktu sa ljudima kilometrima udaljenim od nas, bilo lokalno, bilo u inozenmstvu, facebook nažalost ostavlja mnogo prostora za međusobne napade i obračune. Upravo je ovo pokazatelj, kako u svakom segmentu društva, doduše na različit način i različitim intenzitetom, mladi bivaju izloženi svakojakim pritiscima i stresu. Kompjuter je nezaobilazan faktor sve učestalije epidemije takozvanog sjedilačkog života (eng. sedentery life), koji se pokazuje sve većim problemom, ne samo kod mladih, već i kod odraslih. Paradoksalno je kako je tempo života užasno brz, a opet sjedilački način života zauzima maha. Upravo u takvim situacijama moderna tehnologija, gdje se jednim klikom može obaviti kupnja, platiti račune ili ono što je žalosno, zamjenit tako poželjnu kavu s najboljim prijateljem, igra ne samo prijatelja, već pomalo i neprijatelja. Makar se mnogi ne bi s time složili.

Ima mnogo izlaza iz situacija gdje se mladi zatvaraju, podliježu pritiscima ili se naprosto prestaju boriti. Jedna od ljepših, ubudljivijih i ako ništa drugih zdravijih je definitivno sport. Međutim ljepota sporta je upravo u tome, da mi sami određujemo tempo. O nama, našem trudu i volji, ovisi hoćemo li se baviti rekreativno, bilo da steknemo kondiciju, ili da načimo nešto novo, bilo da se želimo baviti kompeticijom, odnosno natjecanjima, te postići rezultate. Upravo u tome leži ljepota sporta, rekli bi englezi „win win situation“, odnosno, kako god okrenemo pobjeđujemo. I ono što je najvažniije, zadovoljni smo sobom.

Glazba kao način izražavanja ima mnogo prednosti, jedino je mana da rijetko možemo naći adekvatan prostor i tolerantne susjede, ali svatko može ako ništa drugo posuditi instrument (gitare su, recimo, posebno zanimljive, jer su mobilne) i nešto uvježbat. Još ako se i skupi par ljudi, pa se napravi bend i krenu probe, samo će nas sve više i više uvlačiti u svijet i spektar mogućnosti koje glazba nudi. Bit ćemo sretni kad naučimo svirati neku pjesmu, kad napišemo neki tekst ili obradimo već postojeću. I ono što je najljepše, bit ćemo zadovoljni sobom.

Pisanje, crtanje, fotografiranje, općenito bilježenje komadića sjećanja ili doživljaja, bilo u pisanom ili slikovnom formatu poseban je i prekrasan način izražavanja, gdje se svaka riječ pomno bira, gdje motivi bivaju ili spontani ili pomno i dugo očekivani. Svaki je uradak dokaz vlastite kreativnosti, dokaz vlastite sposobnosti i uvijek ćemo imati nešto za sačuvati, za pokazati, za zapamtiti. Teme za pisanje, motivi za slikanje dolaze iz svakodnevnih situacija i iz vlastith doživljaja, sjećanja, mašte, srca, glave, oka, nema ograničenja, nema pritiska. I uvijek ćemo imat dokaz da smo nešto napravili. I bit ćemo zadovoljni sobom.
U našem gradu, u našem životu, sreli smo mnogo svijetlih primjera. Bilo da se radi o bendu, časopisu, predstavi, izložbi ili natjecanjima. I svaki je taj primjer svijetli primjer mladih koji se bore sa svakodnevnim životom, pritiscima i utjecajima, koji su odlučili reći ne porocima i opasnostima, i koji su uzeli život u svoje ruke i oblikovali ga onako kako bi željeli. Ne treba se zavaravati, neće svatko tko pokuša, uspjeti ali treba probati, opet, opet i opet. Jer čovjek koji ima volje, koji ima hrabrosti nastavit kad je najteže najveći je pobjednik, i bit će zadovoljan sobom. Jer će uspjeti.

Mlade koji se bore treba bodriti, koliko god da izgledaju odraslo, da se ponašaju odraslo, još uvijek im je lijepo i drago kada vide odobravanje. Sav će onaj utjecaj, loša iskustva i loša sjećanja nestati u trenutku kad se nađe u situaciji kad primi dokaz, bar jedan dokaz svog rada u ruke.
Ima mnogo polja u kojima se mladi nalaze, međutim ponekad trebaju podršku. Ne valja uvijek samo govoriti kako „Mladi samo piju“ i slične floskule, ponekad mislim da bi umjesto osuđivanja puno korisnija bila lijepa riječ i bodrenje. Jer ipak tako ćemo svi biti – zadovoljni sobom.

Za kraj tek citat:

Booker T. Washington
„Success is to be measured not so much by the position that one has reached in life as by the obstacles which he has overcome.“
„Uspjeh se ne mjeri onime što smo postigli u životu, već koliko smo prepreka prošli, kako bi do tamo došli.“

Sven Pal, student medicine

A na klupicama iza škole ekipa učenika osmog razreda, s njima dosada i flaša rakije iz podruma nečijeg djeda. Ivan se poslije nekoliko gutljaja ne sjeća baš puno toga. Zapravo, ne sjeća se ničega, sve dok se nije drugi dan probudio u bolnici. Kako mu je pozlilo, kako je pao s klupice i izgubio svijest, kako su se dečki preplašili i razbježali, a njega našao slučajni šetač i pozvao hitnu, policiju i roditelje, sve je to saznao kasnije. Čini mu se da nije previše popio, ali imao je 1.7 promila alkohola u krvi.

Zašto se Ivanu dogodilo da je već s tom koncentracijom alkohola u krvi završio u dubokoj nesvijesti i umalo umro ?
Tolerancija djece i mladih na alkohol puno je niža nego u odraslih pa i najmanje količine alkohola u organizmu često stvaraju veoma opasne reakcije. Ponašanje postaje nepredvidljivo, emocije nestabilne, reagiranje usporeno, a sposobnost pravilnog rasuđivanja potpuno se gubi. Pod utjecajem alkohola javlja se sklonost rizičnom ponašanju, česti su agresivni ispadi, prometne nesreće, neodgovorno spolno ponašanje, čak i sklonost samoubojstvima mladih ljudi, a mnogi će ovisnici o drogama priznati da nikada ne bi prihvatili joint, „bombončić” ili nešto još „teže” da nisu bili pijani. Razvoj svih težih komplikacija vezanih uz alkohol češći je i puno brži kod onih koji ranije počinju piti, pogotovo prije petnaeste godine.

Vratimo se Ivanu koji ne voli puno pričati, ali nešto u njegovom pogledu govori jasnije od riječi. Složit ćete se, nadam se, s nama da ima puno boljih načina za provesti nedjeljno popodne.

Diana Uvodić Đurić, dr. med.