Tek smo sedam nepunih sat u utrci. Zakoračili smo u “zeleni pakao”. Prvi susret sa džunglom je pravi šok. Postaje mi jasno zašto su Amerikanci izgubili rat u Vijetnamu. Ovdije neprijatelj nije ni potreban, jer su teren i klima sami po sebi najveći neprijatelji. Osjećam se kao u filmu “Platoon- vod smrti” – razlika između američkih vojnika i nas je samo u tome što smo mi ovdje svojom voljom. Teško je u ovom trenutku objasniti motive zašto ovo radim i već na samom početku pitam se što mi ovo treba. Iza nas je tek trideset kilometara blatne i mokre džungle, a do cilja nas dijeli još 970 kilometara koje moramo savladati u sljedećih deset dana i noći koristeći kajake, raftove, brdske bicikle, alpinisticku užad i uglavnom – vlastite noge. Svu opremu, hranu i sanitetsku opremu nosit ćemo na leđima punih deset dana. Zvuči kao Mission Imposible. Samo na trenutke zaboravljam da se nalazim na najtežoj utrci današnjice. Ne vjerujem da ćemo ikada stići do cilja.

Šimun Cimerman, Raid Gauloises, Vijetnam, 27.04.2002.

Od maratonske bitke do Terre incognite
Godine 490. p.n.e nakon pobjede nad Perzijancima na Maratonskom polju, grčki vojnik Filidip, ranjen i iscrpljen, pretrčao je 42 kilometara noseći vijest o pobjedi . Stigavši do zidina Atene, predao je poruku i na mjestu umro. U čast ovog herojskog podviga nastala je maratonska utrka – najprestižnija olimpijska disciplina koja je postala sinonim ljudske izdržljivosti. Početkom 20. stoljeća s ubrzanim razvojem i popularizacijom sporta uvidjelo se da ljudi mogu izdržati mnogo veće napore od maratona te se ova dionica povećala preko stotinu i više kilometara. Osim trčanja i drugi su sportovi posegnuli prema maratonskim dužinama. Neki su se pojavili u kombinaciji kao plivanje, vožnja bicikla i trčanje te je početkom sedamdesetih nastao triatlon koji je dosegnuo nedokučive razmjere kao što je prestižna utrka Iron Man.

Usporedno sa sportovima izdržljivosti osvojeni su Mount Everest, Južni i Sjeverni pol, morske dubine pa čak i Mjesec. Iako više nije postojao gotovo niti jedan djelić planete gdje ljudska noga nije kročila, strast za otkrivanjem nepoznatih prostranstava i novim spoznajma te želja za ispitivanjem fizičkih i mentalnih granica napokon se utjelovila u ideji pustolovne utrke koju je krajem osamdesetih realizirao francuski istraživač Gerard Fusil. Raid Gauloises – prva pustolovna utrka na svijetu – postala je najveći sportski izazov današnjice koji se od tada svake godine održava u najnepristupačnijim predjelima naše planete. Svoju svjetsku popularnost pustolovna utrka doživila je sredinom devedesetih pojavom američke utrke Eco Challenge koja je zahvaljujući medijima omogućila milijunima ljudi da utrku dožive putem televizije. Odjek je bio fantastičan: niti jedan sport do tada u tako kratkom razdoblju nije doživio toliku popularnost.

Pravila
Pustolovna utrka povezuje različite sportove u prirodi kao što su planinarenje, alpinizam, kajakaštvo, brdski bicikl, rafting i mnoge druge. Arena izazova su divlji i nepristupačni prirodni predjeli. Sadržaj i redosljed disciplina ovisi o terenu i prirodnom okružju. Utrke mogu biti različitih dužina i trajati od nekoliko sati pa do nekoliko tjedana. Pravila nalažu da timovi sastavljeni od četiri osobe od kojih jedna mora biti pripadnik suprotnog spola u zadanom vremenu moraju zajedno proći kroz sve discipline i kontrolne točke ucrtane na zemljovidima noseći sa sobom svu propisanu opremu i potrebne namirnice. Na cilj moraju stići kao tim. Ako netko od članova tima odustane ili nije sposoban nastaviti utrku, čitav tim je diskvalificiran. Opis staze, terena, raspored disciplina i kontrolnih točaka dostupni su tek uoči same utrke tako da se natjecatelji brzo moraju prilagođavati svim izazovima koji ih očekuju. Tijekom utrke dozvoljeno je nekoliko puta na predviđenim mjestima zamijeniti opremu i nadopuniti hranu. Timski rad, fizička sprema, sposobnost snalaženja u divljini, planiranje opreme, hrane i odmora te orijentacija noću i danju po različitim terenima i napredvidljivim vremenskim uvjetima samo su neki od uvjeta za uspjeh. U ovom sportu vrijedi pravilo: jak si koliko tvoj najslabiji, brz koliko tvoj najsporiji član.

Filozofija
Bit pustolovne utrke je savladavanje prirodnih prepreka i nametnutih izazova kroz različite discipline u nepredvidljivim vremenskim i prirodnim uvjetima. Utrka stvara osjećaj zajedništva, kolektivnu odgovornost i potiče timsko rješavanje svih problema koji se moraju prevladati kako bi se stiglo do cilja. Fizička sprema, snaga volje, duh zajedništva i poznavanje mnogobrojnih vještina samo su neki od uvjeta za uspjeh. Utrka je istinski ispit ljudskog duha. Iskustva ovih ljudi odraz su ljudske težnje za dostizanjem krajnjih granica fizičke i mentalne izdržljivosti. Prvi korak u utrci je hrabrost, a svaki slijedeći je napredak. Svatko tko stigne do cilja je pobjednik. Proživljena emotivna iskustva primijenjiva su u svakodnevnom životu kako bi svjesnije kročili kroz život sa dužnim poštovanjem prema Prirodi, ljudima i samima sebi.

Gladijatori 21. stoljeća
Pustolovna utrka stvorila je najizdržljivije i najkompletnije sportaše današnjice. Natjecatelji dolaze iz različitih sportova izdržljivosti kao što su maraton, biatlon, triatlon, alpinizam i penjanje te iz specijalnih policijskih i vojnih postrojbi kojima je način pripreme vrlo sličan samoj utrci. Najbrojniji su neprofesionalni sportaši različitih zanimanja što je dokaz da je sve moguće ukoliko postoji velika želja i motiv. Gerard Fusil o njima je rekao: Ovi ljudi ne natječu se zbog novca, slave ili karijere, već zbog jedinstvenog osjećaja i iskustva koje proživljavaju tijekom utrke. Zbog toga su spremni učiniti nemoguće i otići i na kraj svijeta za zadovoljenjem svojeg duha i znatiželje.

Zamislite da dan prije utrke dobijete zemljovide sa ucrtanim kontrolnim točkama koje morate proći u sedam dana i noći sa sljedećim rasporedom i dužinom dionica: 110 km veslanja kajakom po moru, 90 km trekinga kroz pustinju, 200 km brdskog bicikla sa 3500 m ukupnog uspona, 120 km planinarenja do visina od 4500 m te raftinga 50 km; ukupno 550 km. Kada se zahtjevnosti terena pribroji težina opreme i hrane, orjentacija po svim vremenskim uvijetima noću i danju, žeđ, izgubljenost, glad, umor, znoj, blato, hladnoća, vlaga, povrede, hipotermija, dehidracija, bolni žuljevi, halucinacije, ubodi insekata, sunčanica i neispavanost, čini se gotovo nemogućim. No sve je više onih koji stignu do cilja i nesumnjivo zaslužuju epitet Gladijatora 21. stoljeća kojima bi i grčki heroj Filidip stisnuo ruku.

Camel trophy – kult muškarca kojem žena nije potrebna
Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća jedan ubod zastavice na vrhu Mount Everesta promijenio je smjer kojim su se kretali pustolovni sportovi – prvi put umjesto zastave zemlje čija se ekspedicija popela do vrha, zavijorila se zastava sponzora koji su omogućili ovaj uspon na vrh svijeta. U različitim pothvatima poslije toga događaja nalaženje odgovarajućeg sponzora koji bi imao interesa u financiranju ekspedicija počeo je igrati krucijalnu ulogu. Do tada su još države i različite institucije financirale takve pothvate (više-manje radi prestiža), no tvrtke su ubrzo preuzele ulogu glavnih financijera u svrhu promocije svojih brandova.

Ipak, uspon na najveće vrhove svijeta bilo je teško predočiti javnosti, prenijeti poruku i odgovarajuću informaciju “ciljanim skupinama”. Ono što je nedostajalo bila je komercijalizacija pustolovine i zanimanje medija. Camel Trophy jedan je od takvih prvih uspješnijih pokušaja komercijalizacije pustolovine. Koliko smo puta vidjeli blatnjave i bradom obrasle macho muškarce koji se bore protiv prirode koristeći Land Rovere da bi se probili kroz bespuća džungla, pustinja i ledenjaka. Ciljana skupina: muškarci – pušači vrlo dobre platežne moći od 20-55 godina starosti. Camel Trophy bio je “dječački san” svakog muškarca koji je stvorio kult “bondovskog” muškarca: hrabrog, zgodnog, snažnog kojem ne treba žena jer ima automobil s pogonom na sve kotače, svoje “pajdaše” oko sebe, a kad mu je najteže – tu je uvijek cigareta. No, Camel Trophy ipak nije opstao radi prekomjerne komercijalizacije i zabrane oglašavanja cigareta?

Nedugo nakon Camel Trophyja jedan drugi projekt ubrzo je postigao još veću popularnost – Relly Paris-Dakar – utrka automobilima, terenskim vozilima, kamionima i motorima kroz bespuća pustinja sjeverne Afrike (Maroko, Alžir, Tunis, Libija, Egipat). Ovaj put nije bilo macho poruke, već se ciljao svijet automobilizma (ulja, gume i slično) i sve što uz to ide. Utrka je bila dostupna gotovo svakome i zbog svoje širine opstala je sve do danas i svake godine plijeni sve veću pažnju sponzora i gledateljstva.

Raid gauloises – opstanak entuzijazma
Osamdesetih godina “autopustolovine” bacile su u drugi plan sve ostalo, pa tako i osvajanja najviših vrhova svijeta. Ipak, krajem osamdesetih godina francuski istraživač i novinar Gerard Fusil došao je na ideju da napravi utrku sličnu konceptu Paris-Dakar ili Camel Trophy. Fusil je i sam bio sudionik “autopustolovina” koje nisu uspjele zadovoljiti njegovu strast za “čistom pustolovinom kolumbovskog duha”. Tako se odlučio napraviti projekt vrlo sličan “autopustolovinama” no bez motoriziranih sredstava, odnosno istinsku pustolovinu gdje su se ljudi trebali orijentirati pomoću kompasa i karte po nepoznatim terenima, prelaziti najdivlje je i najnepristupačnije predjele svijeta sa svom opremom i hranom koristeći isključivo kajake, gumene čamce, bicikle, penjačku užad i najviše – vlastite noge. Iako tada više nije postojao gotovo niti jedan djelić planete gdje ljudska noga nije kročila, strast za otkrivanjem nepoznatih prostranstava i želja za ispitivanjem fizičkih i mentalnih granica utjelovila se u ideji “utrke preživljavanja” koja je nedugo zatim službeno prozvana “pustolovna utrka” odnosno “ekspedicijska utrka”. Za utrku Fusil je našao vrlo dobrog sponzora – cigarete Gauloises, po kojima je i nazvana utrka – Raid Gauloises. Godine 1989. na Novom Zelandu održan je prvi “Raid”. Od tada “Raid” se svake godine održavao u najzabačenijim predjelima naše planete: Kostarika, Madagaskar, Patagonija, Oman, Tibet, Ekvador, Južna Afrika, Kirgistanu i Vijetnam – na kojem sam imao čast natjecati se i koji je bio najduža pustolovna utrka u povijesti – čak 1008 kilometara!

No, Raid Gauloises ipak se nije uspio održati. Ponajviše zbog zabrane oglašavanja duhana na način na koji je “Raid” to radio 15 godina i zbog magnitude utrke koja je trajala čak 12 dana, iziskivala veliku logistiku, brojnu organizaciju – i puno novaca. Ali, jedan od najvećih razloga bio je i PR – utrka je bila medijski gotovo izolirana. Razlog? Gerard Fusil htio je ovaj projekt ostaviti “čistim i neiskvarenim” – gadila mu se komercijalizacija nečeg što je trebalo postati način razmišljanja i stil života. No, zbog takve politike sponzori nisu imali velike koristi i krah je bio logičan. Zadnji “Raid” održan je 2003. godine. S njim je umro i projekt temeljen na čistom entuzijazmu.

Od eco challengea do survivora
Davor Novoselac i ja sjedili smo u nekom kafiću na Manhattan Beachu u Los Angelesu u rano proljeće 1998. Davor se bavio nekim čudnim sportom za koji sam tada prvi put čuo i natjecao se na Eco Challengeu 1996. s američkim timom u Britanskoj Kolumbiji. Imao je ideju o stvaranju hrvatskog tima i predložio mi je da se prijavimo na Eco Challenge u Maroku – “najtežu utrku na svijetu”, što sam prihvatio. Isti dan sam upoznao i Marka Burnetta, osnivača Eco Challengea te vlasnika, osnivača i glavnog producenta nama više popularne serije “Survivor”. Burnett se natjecao s prvim američkim timom na Raid Gauloisesu. To ga je potaknulo da napravi “Raid” na američki način. Poslije prve Eco Challenge utrke u Utahu 1995. snimio je kratak film koji je predstavio Discovery Channelu i predložio im da uđu u produkciju serijala o Eco Challengeu u Britanskoj Kolumbiji 1996. Utrka je prozvana “Eco Challenge Discovery Channel”. Za razliku od “Raida”, Eco Challenge je na ovaj način postao planetarno popularan. Discovery Channel snimio je petosatni film, tzv. reality show. Prvi put milijuni ljudi vidjeli su što zapravo pustolovna utrka jest.

Sljedeće godine utrka je održana u Australiji, a godinu dana poslije u Maroku te Argentini, Borneu, Novom Zelandu i Fijiju. Zbog velike medijske zastupljenosti egzotične zemlje usmjerene turistički počele su se doslovno otimati za Eco Challenge koji je uz pomoć Discovery Channela kroz nevjerojatne priče predstavio najljepše prirodne predjele zemalja u kojima se utrka odvijala. Kad sam predložio Burnettu da možda Eco Challenge ogranizira u Hrvatskoj, prvo pitanje je bilo: “Može li tvoja zemlja osigurati dva milijuna dolara za početak?! Dokumentarni film o utrci Eco Challenge Maroko 1998. na kojoj smo se natjecali (i uspjeli je završiti!) dobio je Grammyja za najbolji sportski dokumentarac godine!

Godine 2000. Eco Challenge je postao toliko snažan da je raskinuo suradnju sa Discovery Channelom i potpisao ugovor s najvećom američkom TV postajom – USA Channel. Suradnja je trajala dvije godine. A onda se dogodio “Survivor” – prvi adventure reallity show koji je Marka Burnetta trenutno postavio na 7. mjesto najbogatijih ljudi u Holywoodu! “Survivor” je doživio tri izdanja, a Burnett je svoju viziju još i više iskomercijalizirao – “Island of temptation” također je njegovo djelo i vlasništvo.

Ključ uspjeha bila je dobra ideja (koja je već bila izmišljena pojavom “Raida”) i prava televizijska kuća koja će stati iza svega. Sponzori su bili lakši dio posla. Sportska oprema, terenska vozila, prehrambena i farmaceutska industrija, turističke institucije i ministarstva različitih zemalja, zračni prijevoznici – doslovno su se otimali za Eco Challenge. No, približavanjem gledateljstvu sa “Survivorom”, ljudima koji su “obični”, a ne vrhunski istrenirani sportaši kao na Eco Challengeu, Mark Burnett postigao je nemoguće.

Kad brand postane sinonim za proizvod, (to je najviše što se može postići u svijetu marketinga. Kao što je “Kalodont” sinonim za pastu za zube (ili u bivšoj državi “Radenska” za mineralnu vodu), tako je Eco Challenge postao sinonim za pustolovnu utrku. Ljudi su komentirali: “On se bavi Eco Challengeom” bez znanja da takvih utrka u svijetu ima na stotine.

Bjelolasica 2000 – prvo, pa muško
Za Eco Challenge u Maroku našli smo tim (Joško Božić, Korina Besednik, Davor Novoselac i ja). Financijsku potporu pružilo nam je nekoliko naših prijatelja i hrvatske obitelji iz Los Angelesa kojima se svidjela zamisao i koji su zahvaljujući Discovery Channelu znali što je to. Utrka je trajala punih 10 dana i noći po bespućima Atlantika i Atlas gorja i bila dugačka čak 700 kilometara. Poslije utrke vratio sam se u Hrvatsku s velikim dojmovima i mišlju da nikad neću probati nešto slično. Nastavio sam igrati vaterpolo u “Medveščaku” i na trenutak napustio svijet pustolovina. Poslije jednog treninga, pod tuševima, prepričavao sam Tomislavu Paškvalinu, osvajaču dvostrukog olimpijskog zlata u vaterpolu i direktoru Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica dogodovštine s Eco Challengea. Bezazleni razgovor završio je sudbonosnim pitanjem: “Možemo li to organizirati na Bjelolasici?” – Kako da ne!

Ideja o pustolovnoj utrci u Hrvatskoj bila je fenomenalna! Ovakvu zemlju nema nitko u Europi! Treba samo pronaći sponzore i timove koji će se natjecati. Prvo smo trebali dati ime utrci. Mogu reći da zadržavam prava za izbor izraza “Pustolovna utrka” – prijevod od “Adventure Race”. “Pustolovna utrka Bjelolasica 2000″ bio je krajnji proizvod. Olimpijskom centru trebali su ovakvi programi i PR, pogotovo u segmentu razvoja pustolovnog turizma na tom području. Boljeg početka i bolje reklame nije moglo biti! Troškovi su bili minimalni jer koristili su se već postojeći resursi “unutar kuće”. Prijavilo se i neočekivano puno timova: čak 19, od kojih 18 iz Hrvatske! Utrka je trajala tri dana i noći te obuhvatila oko 230 kilometara najdivljijih predjela Gorskog kotara. Projekt je imalao zavidnu medijsku zastupljenost, a snimili smo i dobar videomaterijal koji sam proslijedio Eurosportu. Za nekoliko mjeseci Eurosport je emitirao “Bjelolasicu 2000″ čak tri puta po 14 minuta!. Nismo trebali platiti medijski prostor, a Eurosport nije trebao platiti prava za prikazivanje. Bjelolasici reklama, Eurosportu ispunjenje programa atraktivnom pričom – i svima dobro. Izgledalo je da je pred ovim projektom velika budućnost. Međutim …

Strategija bjelolasica 2001 – zlatna budućnost, ali …
Odmah smo se “bacili” na projekt “Bjelolasica 2001″. S dobrim referencama od Eurosporta kao dokaz da je pustolovna utrka ono što tržište traži i izuzetnim domaćim PR-om izgledalo je da Bjelolasica ima svijetlu budućnost. Bili smo svjesni koliko ovaj projekt vrijedi, no to je trebalo sponzorima predstaviti na odgovarajući način. Ciljevi su bili mobilna telefonija, osiguravajuća društva, sportska oprema i sportska prehrana. Croatia Airlines bio je naš dobar strateški partner koji je dao popust na avionske karte za natjecatelje i novinare i time učinio hrvatsku utrku primamljiviju inozemnim natjecateljima i novinarima od utrka u nekim drugim zemljama. MUP i MORH ušli su kao strateški partneri pa je specijalna policija osiguravala projekt (terenska vozila, radiostanice, osiguranje na moru), dok je vojska pružila logistiku (kamioni, sanitet). Jedino je postojao jedan problem: kako procijeniti koliko projekt vrijedi i s kakvim financijskim klasifikacijama pristupiti sponzorima. Koja je to novčana vrijednost s kojom će sponzor biti zadovoljan u usporedbi s uloženim sredstvima? Vrlo teško procjenjivo, no lakše precijenjeno nego potcijenjeno.

Utrka je te godine obuhvaćala otok Cres i Lošinj, Kvarner, Učku i dio Gorskog kotara koji je cestovno izoliran od HOC Bjelolasice. To je predstavljalo određen problem: kako se projekt što obuhvaća spomenute predjele može zvati po imenu odredišta – “Bjelolasica 2001″? Kakve veze ima Cres s Bjelolasicom? Imenom smo se i geografski ograničili. Ipak, pustolovna utrka “Bjelolasica 2001″ prošla je besprijekorno, ugostila je 25 timova iz 9 zemalja, trajala puna 4 dana i noći i bila sigurno najbolje organizirana pustolovna utrka u Hrvatskoj u zadnjih 6 godina! Za utrku smo snimili i dokumentarni film koji se prikazivao na HTV-u nekoliko puta i prvi put približio pustolovnu utrku gledateljima. Medijska zastupljenost projekta bila je dvostruko veća nego prve godine.

Dovoljan razlog da se krene u novi projekt – “Bjelolasica 2002″. Ipak, pozitivne brojke nisu bile jamstvo za budućnost. Prvo, s imenom “Bjelolasica” projekt se geografski ograničio. Dobro ime za promidžbu odredišta, no loše za koncept pustolovne utrke, pošto su prirodni resursi tog područja bili iskorišteni u samo dvije godine. Druga greška (moje subjektivno mišljenje) bila je u činjenici što su čelnici HOC Bjelolasice očekivali zaradu od projekta. Kad se to nije desilo, projekt je bio proglašen neprofitabilnim. No, ovaj projekt se ne bi smio gledati kao profitabilan, već kao promidžbeni projekt HOC Bjelolasice kao turističkog odredišta. I, na kraju, ako je zarada jednaka nuli i sve pokriveno – zbog velikog PR-a koji utrka nosi – HOC Bjelolasica može biti samo u dobiti. Ipak, kap u čaši je prelila moj plan o “Bjelolasici 2002″ – utrka je trebala uključiti Zrmanju, Velebit, Pag, Rab i završiti na Bjelolasici. Bio je to preveliki jaz u interesima HOC-a i samog koncepta pustolovne utrke. Na kraju je, “Bjelolasica 2002″ otkazana, a moj poslovni odnos s HOC-om se prekinuo.

Stvaranje novog branda – “terra incognita”
“Bjelolasica 2002″ trebala se održati krajem kolovoza, a bila je otkazana početkom lipnja. U nekoliko dana trebao sam odlučiti nastaviti li utrku pod nekim drugim imenom ili odustati od projekta. Jedino što me držalo da utrku ipak organiziram bila je činjenica da su se timovi – njih 22 iz 12 zemalja – već prijavili za utrku i samodokazivanje. U tjedan dana kreirao sam novi brand, koncept, ime i web-stranicu koja je glavni način komuniciranja prema natjecateljima i javnosti. “Terra Incognita” – latinski naziv za nepoznate predjele u vrijeme Rimskog Carstva – svojim imenom imalo je u sebi baš to što pustolovna utrka jest – nepoznanica! Također, imenom nije bila ograničena na geografsko područje (kao “Bjelolasica” na Gorski kotar ili “Cro Challenge” na Hrvatsku) i bila je razumljiva na gotovo svakom svjetskom jeziku. Ono što se još više činilo nemogućim jest naći sponzore u samo mjesec dana. Uz potporu Cedevite sport, MUP-a, lokalnih turističkih zajednica, nekolicine robno-uslužnih sponzora te kotizacija od timova i prijateljskoj ruci mnogih ljudi koji su volontirali na utrci, “Bjelolasica 2002″, odnosno “Terra Incognita 2002″ ipak je ugledala svjetlo dana. Iako se utrka pokrila samo financijski, ipak je zadržan kontinuitet i stvorena tradicija. Inozemni natjecatelji brzo su prihvatili novi imidž, dok su domaći natjecatelji “Terru” još uvijek zvali “Bjelolasica”, što je trajalo vrlo kratko.

Od raskola s Bjelolasicom, “Terra Incognita” doživjela je do sada tri izdanja i ugostila natjecatelje iz čak 35 zemalja. Utrka postaje sve više međunarodna, a sve manje lokalna. Za usporedbu: prve godine (2000.) imali smo 19 timova – 18 iz Hrvatske. Ove godine na “Terri” se natjecalo čak 27 timova iz 20 zemalja, dok su samo tri tima bila iz Hrvatske. Činjenica da je projekt postao dio Svjetske ekspedicijske lige još je više privukao zanimanje za ovu utrku. Također, utrka je čak zastupljenija u inozemnim negoli domaćim medijima što govori da projekt nije određen granicama Hrvatske. Velika je vjerojatnost da će “Terra Incognita” u skoroj budućnosti preseliti u neku drugu zemlju. No, natjecatelji će i dalje dolaziti jer prate brand bez obzira bila li to Hrvatska, Crna Gora ili Rumunjska. Ono što se dogodilo jest internacionalno globalno pleme natjecatelja koji slijede brand, što Terru Incognitu svrstava u projekt bez geografskog, kulturnog i vremenskog ograničenja.

20 NAJVAŽNIJIH STVARI KOJE UVIJEK MORATE IMATI SA SOBOM U RUKSAKU I NA PAMETI
20. Vreca za smece – ekologija prije svega
19. Pribor osobne higijene – posao je prljav, probaj ostati cist koliko možeš
18. Kapa za sunce + krema protiv sunca – izbjegni suncanicu – sunce udara i ljeti i zimi
17. Antidiarea pilule – proljev ti može postati najveci neprijatelj
16. Tablete za procišcavanje vode – bolje sprijeciti nego lijeciti
15. Voda – pij i kad nisi žedan, uvijek u kombinaciji sa izotoničnim napitkom
14. Izotonični napitak – održavaj balans minerala u tijelu ukoliko ne želiš dehidrirati
13. Pribor prve pomoci – i najbolji su zažalili kad ga nisu imali
12. Vremenska prognoza – jedno pitanje može ti spasiti i život
11. Mobiteli 098 i 091 – jedan je dostupan tamo gdje drugi nije i obrnuto
10. Nož – upotrijebit ceš ga kad-tad
09. Baby puder – njega stopala – ipak, utrka se dobija na nogama
08. Celna lampa sa rezervnim baterijama – noc ti je neprijatelj
07. Polica bijelog špeka + cešnjak – samo za hitne slucajeve – tehnologija još nije izmislila efektniju “energetsku plocicu” od ove kombinacije
06. Mijenjaj carape svakih 8-10 sati – pamucne carape ni pod razno! Vuna ili coolmax
05. Vazelin – smanji trenje na stopalima i manja je mogucnost da ceš dobiti žuljeve
04. “Duct tape” – ukoliko dobiješ žuljeve, on ce ti biti najbolji prijatelj
03. “Space blanket” – najbolji prijatelj za hladne noci, saveznik protiv hipotermije
02. Kompas iIi karta – ipak se želiš izvuci živ iz svega toga
01. Motivacija i volja – ako ne znaš cemu sve to, ostani doma i gledaj tenis na TV
00. Zdravlje prije svega

16 NAJTEŽIH PREPREKA ZA POSTATI “PUSTOLOVNIM TRKAČEM” ILI TI “RAIDEROM” (“RAIDER” ILI “RACER” – OPCI NAZIV U SVIJETU ZA “PUSTOLOVNOG TRKAČA”)
16. Tehnike veslanja kajaka po rijeci i moru, raftinga, baratanje sa “vodenom” opremom
15. Tehnike penjanja i spuštanja po užetu i baratanje alpinistickom opremom
14. Tehnike vožnje brdskog bicikla i popravljanje bicikla
13. Tehnike trcanja i hodanja
12. Znanje o cjelokupnoj opremi za sve uvjete
11. Znanje prve pomoci
10. Naci odgovarajucu prehranu – vrlo individualna stvar
09. Nauciti nositi se sa neispavanošcu
08. Nauciti baratati kompasom i kartom
07. Naci ljude za tim koji ti odgovaraju po karakteru i po ciljevima
06. Nauciti kontrolirati svoje emocije i karakter – tim je važniji od osobnih prioriteta
05. Postati timski igrac – “jak si koliko tvoj najslabiji, brz koliko najsporiji clan”
04. Biti iskren prema sebi i drugima u svim pogledima – ne ustrucavaj se priznati
03. Naci ogovor na pitanje zbog cega to sve radiš i cemu sve to
01. Naci slobodno vrijeme i snage da poslije posla otrciš 10-15 kilometara
01. Naci sponzore – ipak sve to košta

Jeste li znali?

• Na “Eco Challenge” u Australiji 1997. članica japanskog tima “East wind” slomila je nogu na trekking dionici, te su je njezini suborci nosili sljedecih 100 kilometara punih 3 dana i noci, stigavši napokon do zadnje dionice — 80 kilometara veslanja kajaka po moru. Iako su mislili da su uspjeli, pošto je japanska clanica mogla veslati sa slomljenom nogom, nakon 20 kilometara na moru zadesilaih je oluja – morali su odustati zbog morske bolesti svih clanova.
• Britanski tim “Apex” izdržao je najduže bez spavanja – 111 sati. Dogodilo se to na utrci “Adrenalin Rush” 2000. Godine u Škotskoj. Kapetan tima Rob Collins izjavio je da mu je trebalo sljedecih 3 tjedna da pocne ponovo normalan život.
• Halucinacije od nespavanja i umora su najuobicajnija stvar. Mnoge utrke na svojim “sajtovima” izdaju top 10 najboljih halucinacija sa utrke.
• “Raid Gauloises” u Ekvadoru 1998. zapocelo je 72 tima. Niti jedan nije došao na cilj u odredjenom roku od 12 dana. Samo dva tima uspjela su stici I to tek trinaesti dan. John Howard, kapetan pobjednickog tima I višestruki pobjednik “Eca” i “Raida” je izjavio: “Znam da nas smatraju ludjacima, no ovaj put stvarno je bilo previše!”
• Najduža utrka u povijesti bio je ovogodišnji “Raid Gauloises”. Dionica je iznosila ukupno 1008 kilometara – ukoliko niste napravili niti jednu navigacijsku pogrešku.
• U dvanaest godina postojanja ovog sporta i do sada održanih preko 3000 utrka zabilježena su tri smrtna slucaja – Primal Quest 2004 (odronjavanje kamenja na planinarskoj dionici), Raid Gauloise Kirgikstan 2003 (davljenje na rafting dionici na jednom brzaku) i Argentina Challenge 2001 (srčani udar).

Da prvo pojasnim profil planinara seljačine iz naslova. Pojam nipošto nije pogrdan već ironija na planinare koji prate najnoviju sportsku modu i moraju imati na sebi najnovije i najskuplje materijale, ali eto, odlaze samo tamo gdje se može autom do planinarskog doma i eventualno se malo prošeću. Kad dođete gore u staroj trenirci, znojni i s praznom kantom motornog ulja koju ste pokupili usput, normalno da će vas smatrati planinarom/planinarkom seljačinom. A vi ste na to ponosni!

Pa da krenemo na opremu. Odmah da napomenem da ćete s vremenom ovisno o vremenu provedenom u brdima nabavljati sve više kvalitenije opreme koja u ovom slučaju najčešće i opravdava svoju cijenu. Popis opreme ćete naći na web stranicama planinarskih društava, npr. ovdje, pa vam to može biti dobar vodič da nešto ne zaboravite.

Obuća
Svoje prvo veće planinarenje pred 10-ak godina, na Bijele stijene, obavio sam u patikama za skejt, ništa mi se nije desilo no uvjeti su bili idealni i pazio sam kuda hodam. Nije mi bilo najjasnije zašto me planinari zezaju.
Planinarske cipele su prvo što morate nabaviti. Stopala su ono na što najviše morate čuvati kod planinarenja. Kupite cipele provjerenih marki u specijaliziranim dućanima. Predlažem cipele za sva godišnja doba koje dobro dišu, a imaju gore tex membranu sa unutarnje strane za nepromoćivost. Uzmite vremena kod biranja jer ćete ih imati godinama. Pazite da ne budu premale jer ovdje ne vrijedi pravilo da ćete ih razgaziti, a stopalo će vam biti nešto veće kod fizičke aktivnosti.
To je to. Možete krenuti na svoje prvo planinarenje.
S vremenom ćete poželjeti i čarape za planinarenje koje su ojačane na mjestima gdje trebaju biti, dišu i imaju antibakterijsku zaštitu, a nisu tako veliki trošak.

Odjeća
Stari planinari će vam se kleti u pamuk i ne žele ništa osim pamuka. Ipak, umjetni materijali namijenjeni za tu namjenu su puno bolji i rade svoju funkciju. Prvi sloj odjeće odvaja vlagu od tijela i drži vas suhim, brzo se suši, diše. Za početak ćete ipak imati običnu pamučnu majicu. Ako se odmarate u planinarskom domu, a nosite pamuk, trebate 3 majice – jednu za gore, drugu za presvući se i za dolje i treću koju ćete presvući kad stignete do auta (jer teško da ćete osušiti onu prvu).
Ostali slojevi odjeće ovise o vremenskim prilikama. Nemojte pretjerivati. Kad krenete hodati, trebalo bi vam biti malo hladno jer ćete se brzo ugrijati.
Preporuka za gornji dio kad je hladnije je vjetrovka koja opet ima sva ona svojstva koja smo već nabrojili – štiti od vjetra, vlage, a diše. Osobno za hladnije dane volim majicu/jaknu od flisa koja ima dobra svojstva, a jeftina je.

Ostalo
Ne spada u opremu, ali nemojte zaboraviti vodu. Uzmite više nego mislite da vam treba. Provjerite da li na vašem putu ima izvora pitke vode pa to dobro isplanirajte. Kod fizičkog napora i znojenja se preporučaju izotonični napici, no tu ćete postupiti prema svojem izboru.
Ono što morate svakako ponijeti kod višednevnih izleta ili ako postoji i najmanja vjerojatnost da će vas uhvatiti mrak je svjetiljka, najbolje ona čeona – nećete je tako lako izgubiti kao ručnu, ruke su vam slobodne kod korištenja… Može se nabaviti jeftino, a baterija će vam LED lampice napajati danima. Još jedan koristan modni dodatak za blato, kišu i snijeg su gamaše. Njima ćete spriječiti upadanje snijega, vode, lišća u cipele i osjećat ćete se sigurno i uživati bez obzira na teren. Tu su i štapovi za hodanje. Njima ćete poštedjeti koljena, razgibati gornji dio tijela, natjerati se na uspravnije i pravilnije hodanje. Neki ih vole, drugi ih mrze. Probajte na pola sata posuditi od nekoga pa sami procijenite želite li ih.
Kod izbora ruksaka također uzmite vremena, kupite onaj koji vam najbolje prianja na leđa, po mogućnosti birajte onaj koji ima podesivu visinu naramenice koja ide oko pojasa. Nabavit ćete i kabanicu. One žute kabanice kakve nose ubojice u filmovima zaboravite. Kupite jeftinu veliku pelerinu u specijaliziranim dućanima. Izgledaju kao šator sa kapuljačom i pokrit će vam ruksak, a neće vam biti vruće ispod nje. Kad se smota veličine je A5 bilježnice.

Za kraj odgovor na pitanje što je nosio planinar seljačina u Božićno popodne. Planinarske cipele, gamaše, donju trenirku s placa, običnu pamučnu majicu, dugu pamučnu majicu s kapuljačom, kabanicu u ruksaku, vodu. Leđa su mi bila skroz mokra nakon 20 minuta, ali koga briga. Na svojim izletima bezbroj puta sam pokisnuo, propuhao me vjetar mokroga, nikad ništa. A razbolim se nakon 3 sata omiljenog kafića. U planinama samo možete ozdraviti. Savjete iz ovog teksta uzmite s rezervom jer smo svi različiti. Malo jače patike, vodu u ruksak i krenite, a nakon toga ćete sami vidjeti što vam najbolje odgovara i treba.

Stjepan Mikec